Niko ne zna da demoni plesu sami

Predivna priredba, negdje na putu izmedju bajke, rock koncerta, pozorisne predstave i performansa, podsjetila je na ono vreme kad smo kao djeca gutali bajke Hans Kristian Andersena, Ivane Brlic-Mazuranic i ostalih klasika.

The Residents, Kolarac, Beograd, 27. 09. 2003

Uzivao: Sale

Foto: www.b92.net

Sjediti na galeriji Velike dvorane Zaduzbine Ilije M. Kolarca i posmatrati priredbu sa temom “Demoni plesu sami” uprilicenu od strane “najpoznatijeg nepoznatog bend” na svijetu, legendarnih The Residents, predstavljalo je pravo zadovoljstvo.

The Residents su gostovali u Beogradu promovisuci svoj najnoviji album “Demons dances alone” i stice se utisak da je ovo izdanje benda malo slusljivije od ranijih ili je to samo posljedica cinjenice sto ih covjek u tom trenutku vidi uzivo, kako se krecu, igraju, pjevaju, plesu. Ipak, saga o plesu demona i r’n’r su se u ovom slucaju odlicno uklopili i bili pravo uzivanje.

Ali, ajmo od pocetka…

Dok su se u holu prodavale majice i diskovi ovog benda, svijetla su se ugasila pa upalila, sto je signaliziralo prisutnoj masi da udje u dvoranu jer, demoni su spremni za ples.

Zapravo, kad je frik sou poceo, od pomenutih demona, pojavio se samo jedan, koji je zapoceo svoj ples ili igru, negdje iz dubine publike, probijajuci se polako ka bini i u igri svijetala koje je nosio u ruci prvo plesao kroz publiku, provlacio se kroz redove sjedala, valjao se po podu, plazio jezik. Onda se uputio ka bini gdje su vec cetvorica sumskih duhova (nazovimo ih tako) zapoceli sviranje, obuceni u neku “maskirnu” odjecu, kako vec i prilici ambijentu bine, uredjene kao da se izvodi neki segment iz bajke “Suma Striborova”.

Pootm, na binu naizmjenicno izlaze jos dva sumska duha, muski i zenski, pjevaju, pricaju o demonima i plesu, onaj demon plese sam, u jednom trenutku pokusava svirati trubu, malo animira publiku. Fenjeri na bini i ono maskirno lisce odaju miris neke zacarane sume, gdje se skupilo nekoliko sumskih duhova u svojoj igri i pjesmi.

Akustika dvorane u Kolarcu, posebno je u drugi plan stavila bilo kakve vokale i pretvorila ih u neki, nama smrtnicima, nerazumljiv jezik. Mistican. Posmatraca dovode u poziciju da se oseca kao da tajno, iza nekog drveta u zacaranoj sumi posmatra igru sumskih duhova i demona.

Negdje pred kraj svog plesa, igre i pjesme onaj demon iznosi veliku plasticnu ocnu jabucicu sa cilindrom na njoj– zastitni znak grupe The Residents i dobija aplauz. Za kraj, sumski duhovi i demon se povlace sa bine, ali publika je odusevljena, zove ih nazad. Vracaju se sviraju jos dvije stvari i odlaze, ostaje samo jedan sumski duh, onaj koji je i pjevao– stoji skoro nepomicno, medjutim aplauz traje deset minuta, poslje kojeg publika pocinje da ustaje i na nogama duhovima i demonu odaje zasluzeno priznanje– jos deset minuta aplauza!

Napokon demon i sumski duhovi izlaze za kraj, klanjaju se beogradskoj publici i odlaze iz ove nase u neku drugu nama nedostupnu sumu. Poslje ovog dogadjaja stekao se utisak da i sada, ovog trenutka negdje plesu, igraju i pricaju, naravno, sami.

Predivna priredba, negdje na putu izmedju bajke, rock koncerta, pozorisne predstave i performansa, podsjetila je na ono vreme kad smo kao djeca gutali bajke Hans Kristian Andersena, Ivane Brlic-Mazuranic i ostalih klasika.